iza objektiva

Zar ne bi bilo dobro kad bih ovu priču mogla započeti crticom o tome kako sam se već u djetinjstvu zaljubila u fotografiju i kako mi je djed uz svoju prastaru Holgu u nasljedstvo ostavio i oko za dobru kompoziciju? Još kad bih tome mogla pridodati kakvo umjetničko školovanje, to bi bilo idealno.

Međutim, na žalost ili na sreću, ništa fotografsko nema u mojoj prošlosti. Ja sam samo obična mama. Moguće je da sam mrvicu, ali zaista samo mrvicu, previše opijena mirisom i delikatnim crtama novih beba, očarana osmjesima 6-mjesečnih veseljaka, uzbuđena zbog nesigurnih prvih koraka i potpuno, ali potpuno, zaljubljena u poljupce i nježne dodire kojima ih obasipaju mame i tate… pa sve takve trenutke želim trajno spremiti da u budućnosti imam hrane za srce i dušu.

Sve što znam o fotografiji naučila sam otkako se rodio moj sin. Prve korake napravila sam uz pomoć par stručnih prijatelja (znate koji ste, hvala vam!), a poslije sam učila na prijateljima koji su strpljivo trpjeli moju metodu pokušaja i pogreške (hvala i vama!). I sad sam tu gdje jesam, nije loše ako to smijem sama primijetiti, no i dalje moram i želim učiti. Tražim nove voljne žrtve.